Američka pravnica za nacionalnu bezbednost – Vučić je uspostavio vlast slabeći pravosuđe i ograničavajući slobodu medija

Saša Dobrijević
7 minuta čitanja

Američka advokatica za nacionalnu bezbednost, geopolitički analitičar, i član odbora Vashington Outsider Centar za informaciono ratovanje Irina Cukerman objavila je ekskluzivno za naš digitalni magazin – REUC studiju i geopolitičku analizu pod nazivom „Pad moći i principi: kraj transatlantskih odnosa ili samo novo poglavlje?“ Ova detaljna studija u kategoriji „gost novinar“ objedinjuje detaljnu analizu politike spoljonih poslova Amerike, ali takođe i sve druge aspekte geopolitičkih događaja. Ona navodi sledeće: „Na Balkanu, Rusija je iskoristila odsustvo zapadno finansiranih nevladinih organizacija kako bi proširila svoju mrežu patronata. U jugoistočnoj Aziji, regionalne demokratije su se okrenule Indiji i Japanu za liderstvo. Sjedinjene Američke Države, nekada ključni stub liberalnog demokratskog angažmana, počele su da liče na senku svoje nekadašnje moći—previše neskladne da vode, previše povučene da inspirišu.“

Irina Cukerman – Američka advokatica za nacionalnu bezbednost, geopolitički analitičar, i član odbora The Washington OutsiderCenter for Information Warfare

Ona u svojoj studioznoj geopolitičkoj analizi pojašnjava i da je Tramp zamenio koncept javne odgovornosti performativnim ratom protiv institucija, koje je preoblikovao u instrumente lične lojalnosti i selektivne pravde. Ona smatra da ovo urušavanje nije bilo slučajno, već da je bilo sistematsko, precizno i razorno u svojim posledicama.

U teksu navodi i sledeće: „Populistički uspon Viktora Orbana, Roberta Fica i Aleksandra Vučića širom Istočne i Centralne Evrope pruža ključne uvide u pravac neliberalne vlasti u Evropi. Njihovi režimi dele upečatljive sličnosti sa populističkim autoritarizmom Donalda Trampa, posebno u manipulaciji demokratskim institucijama, suzbijanju opozicije i kooptaciji velikih kompanija i oligarhijskih elita. Ovi lideri su sledili dvostruku strategiju konsolidacije moći i povezivanja sa Rusijom, često u suprotnosti sa evropskim i zapadnim demokratskim vrednostima. Njihova retorika i delovanje oblikovali su ne samo unutrašnju politiku njihovih zemalja, već i njihove pozicije u širem evropskom kontekstu.“

Američka advokatica za nacionalnu bezbednost Irina Cukerman smatra i da su Orbanove bliske veze sa Moskvom izazvale su uzbunu u Evropskoj uniji, posebno s obzirom na status Mađarske kao članice EU. „Orban se redovno sukobljavao sa liderima EU oko pitanja poput migracija i Rusije, poznato se opirući sankcijama EU protiv Rusije nakon njene aneksije Krima 2014. godine. Orban je Vladimira Putina iz Rusije prikazivao kao pouzdanog partnera i često hvalio Putinov stil liderstva, koji vidi kao model za upravljanje Mađarskom.“ – navodi Irina u svojoj analizi.

U teksu dotiče i predsednika Srbije Aleksandra Vučića i uticaj njegove vlasti na Srbiju. Deo teksta is njene studije prenosimo u celosti:

„Aleksandar Vučić, predsednik Srbije, predstavlja još jedan primer kako populistička retorika može da posluži za učvršćivanje autoritarne vlasti. Vučić je, poput Orbana i Fica, došao na vlast na talasu populističkog nezadovoljstva, ali njegov put je prvobitno oblikovan ulogom nacionalističkog političara tokom 1990-ih, za vreme ratova u bivšoj Jugoslaviji. Tokom vremena, Vučić je promenio svoj imidž, predstavljajući se kao proevropski reformator, dok je istovremeno negovao snažne veze sa Rusijom i podrivao demokratske institucije unutar Srbije.

Vučićev stil vladanja odražava stil drugih populističkih lidera u regionu: konsolidovao je vlast slabeći pravosuđe, ograničavajući slobodu medija i suzbijajući glasove opozicije. Njegova kontrola nad medijskim pejzažom u Srbiji je opsežna, pri čemu je većina televizijskih stanica i novina u rukama njegovih saveznika. Koristio je ovu kontrolu medija da ojača svoj imidž i suzbije izazove njegovoj vlasti. Poput Orbana, Vučić je opravdao svoju iliberalnu vlast pozivanjem na nacionalni suverenitet i odbranu srpskog identiteta od spoljašnjih pretnji, posebno od strane EU i NATO-a. Vučić je Srbiju učinio čvrstim saveznikom Rusije, uprkos težnjama zemlje da se pridruži EU. Održavao je bliske ekonomske i političke odnose sa Moskvom, uključujući potpisivanje sporazuma o energetici i vojnoj saradnji. Vučićevi odnosi sa Rusijom su bili centralni za njegovu spoljnu politiku, a njegova vlada je nastavila da se opire sankcijama EU prema Rusiji.

Vučićeva autoritarnost se takođe karakteriše manipulacijom izbornim sistemima kako bi obezbedio pobede na izborima i održao čvrstu kontrolu nad vlašću. Njegova sposobnost da centralizuje vlast, dok održava privid demokratije, učinila ga je posebno efikasnim autokratom. Njegov pristup je bio da zadrži privid funkcionalne demokratije, dok osigurava da politički sistem ostane pod njegovom čvrstom kontrolom.

U intervjuu iz 2018. godine, Vučić je izjavio:

„Neću dozvoliti nikome da prisili Srbiju da promeni svoj kurs. Srbija je suverena zemlja.“

Vučićevo insistiranje na suverenitetu i njegov otpor prema zapadnom pritisku naglašavaju njegovo usklađivanje sa Rusijom i odbacivanje liberalnih demokratskih principa u korist centralizovanijeg, autoritarnog stila vladavine.

Vučićevo liderstvo predstavlja dvosekli mač za Srbiju. Dok je njegov autoritarizam doneo stabilnost zemlji koja se još uvek oporavlja od posledica ratova u bivšoj Jugoslaviji, istovremeno je usporio demokratski razvoj, udaljio zemlju od Zapada i učvrstio sistem korupcije i klijentelizma. Vučićeve taktike „čvrste ruke“ ostavile su političku budućnost Srbije neizvesnom, jer se njegova vlast i dalje oslanja na prinudu, kontrolu medija i manipulaciju javnim mnjenjem.

Uticaj Trampovog pro-ruskog zaokreta bio je posebno izražen u Evropi, gde je ruska agresija viđena kao egzistencijalna pretnja. Trampovo umanjivanje značaja ruskih akcija samo je dodatno učvrstilo percepciju da su SAD napustile svoju ulogu garanta evropske bezbednosti. Ovaj zaokret, u kombinaciji sa Trampovim širim povlačenjem iz internacionalizma, označio je opasan preokret u transatlantskim odnosima—onaj koji je oslabio ne samo NATO, već i širu zapadnu alijansu.“

Na kraju svoje studije geopolitička analitičarka je zaključila: „Da bi izašli jači iz ovog perioda turbulencija, transatlantski partneri moraju se osloniti na svoje demokratske institucije, produbiti veze među ljudima i obnoviti snažne, vrednosno vođene saveze koji su oduvek bili njihova najveća snaga. Put ka obnovi neće biti ni kratak ni lak, ali otpornost demokratskog duha, koji je definisao Zapad generacijama, poslužiće kao svetionik koji će ih voditi kroz oluju.“

Podelite ovaj članak!
1 komentar

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *